LUJZA HEJ: Ovo su NAJOPASNIJE riječi, a mi i ne primjećujemo!

LUJZA HEJ: Ovo su NAJOPASNIJE riječi, a mi i ne primjećujemo!

Postoji ogromna moć izgovorene riječi, a mnogi od nas toga nisu svjesni.

Sjećam se da smo se kao djeca nazivali ružnim i okrutnim imenima i nastojali omalovažiti jedni druge. Zašto smo to činili? Gdje smo naučili takvo ponašanje? Pogledajmo što smo naučili. Mnogima od nas roditelji su često ponavljali da smo lijeni, glupi ili budale. Bili smo smetnja, nedovoljno dobri. Ponekad smo čuli kako kažu: Da se barem nikad nisu rodili! Možda smo pokleknuli čuvši te riječi, ali sigurno nismo znali koliko će se duboko ta bol u nama ugnijezditi.

Izmijenite unutrašnji dijalog

Prečesto smo prihvatili rane poruke svojih roditelja. Čuli smo:”Pojedi spanać”, “Pospremi sobu”, “Pospremi krevet”, sve da bi nas voljeli. Usvojili smo ideju da smo prihvaćeni samo ako napravimo neke stvari, da su ljubav i prihvaćanje uslovljeni. Ali to je bilo prema tuđim mjerilima vrijednosti i nije imalo nikakve veze s našim unutarnjim osjećajem vlastite vrijednosti. Prihvatili smo ideju da možemo postojati samo ako učinimo nešto da zadovoljimo druge, inače nemamo dozvolu ni postojati.

Ove rane poruke doprinose onome što nazivamo unutarnji dijalog: načinu na koji razgovaramo sami sa sobom. Vrlo je važan način na koji razgovaramo sami sa sobom jer je to temelj izgovorene riječi. On uspostavlja misaonu atmosferu u kojoj djelujemo i koja privlači iskustva u naš život. Ako se podcjenjujemo, takav će nam biti i život. Ako se volimo i poštujemo, život može biti divan i radostan poklon.

Ako nam je život nesretan ili smo nezadovoljni, najlakše je okriviti roditelje ili druge i reći da je to zbog njih. Ukoliko to učinimo, zaglavili smo se u tim uslovima, problemima ili nezadovoljstvu. Riječi okrivljavanja ne donose nam slobodu. Sjetite se: postoji moć naših riječi. Naša moć potječe i od preuzimanja odgovornosti za naš život. Znam da biti odgovoran za vlastiti život zvuči zastrašujuće, ali mi smo stvarno odgovorni, bez obzira na to prihvaćamo li to ili ne. Ako želimo biti odgovorni za život, moramo biti odgovorni i za ono što govorimo. Riječi i fraze koje izgovaramo produžetak su naših misli.

Počnite slušati ono što kažete. Ako čujete da upotrebljavate ograničavajuće ili negativne riječi, izmijenite ih. Ako Čujem negativnu priču – ne idem uokolo prepričavajući je. Pomislim da je daleko stigla i ne mislim više o njoj. No ako čujem pozitivnu priču – svima je ispričam.

Opasne riječi

Kada ste u društvu, slušajte što ljudi govore i kako to kažu. Možete li možda povezati ono što govore s njihovim životnim iskustvima? Vrlo velik broj ljudi živi život u “trebala bih”. Moje su uši vrlo osjetljive na “trebala bih”, odmah čujem alarmno zvono. Često u jednom izričaju čujem desetak “trebala bih.” Isti ti ljudi čude se što im je život tako težak ili zašto se ne mogu izvući iz određene situacije. Silno žele kontrolisati stvari koje ne mogu kontrolirati. Oni okrivljuju ili sebe ili druge, a potom se pitaju kako to da ne žive slobodno.

Možemo takođe odstraniti “moram” iz svog rječnika ili mišljenja. Kada to učinimo oslobodit ćemo se velikog dijela opterećenja koje smo si sami nametnuli. Stvaramo ogroman pritisak govoreći: “Moram ići na posao. Moram ovo… Moram ono … Moram …” Hajdemo umjesto toga reći biram. “Ja biram ići na posao jer mi to sada omogućava da platim stanarinu.” Biram otvara nove različite mogućnosti u našem životu. Sve što radimo jest izbor, čak i onda kada nam se čini da to nije tako (ukoliko nismo fizički ucijenjeni ili prisiljeni).

Mnogi od nas takođe koriste “ali“. Kažemo nešto, ubacimo ali i imamo dva suprotna stava. Dajemo sami sebi konfliktne poruke. Čujte sebe kada idući put upotrijebite ali.

“Ne zaboravi” nam je isto tako nepotrebno. Navikli smo govoriti: “Ne zaboravi ovo ili ono…” I što se dogodi? Zapravo se želimo sjetiti, a zaboravimo, pa počnemo, dakle, koristiti sjeti se umjesto ne zaboravi.