Zašto i kako oprostiti svojim roditeljima

“Što se događa u duši kad iz bilo kojeg razloga odbacujemo oca ili majku? Kada majci ili ocu nešto zamjeramo, kada smo ljutiti na njih? Na koga smo zapravo ljutiti?

 S majkom i ocem povezani smo, dakle, tim osnovnim izvorom naše snage, ali istovremeno i s onim što baš ne želimo, što nam se baš i ne sviđa. I ako biste sada upitali sebe što je to što vam se ne sviđa u vašoj primarnoj obitelji, što je to što vam se ne sviđa kod vaših očeva, što je to što ne želite da bude tako, za što želite da bude drugačije – što biste rekli? Koja osobina vam se uopće ne sviđa, koje su to osobine koje organski ne podnosite kod svog oca? Što je to što nikako ne valja kod očeva? Što je to za što ste još kao mali znali: „Kad narastem, nikad neću biti takav ili takva!“ Najčešći odgovori koje na to pitanje dobivam, jest da su očevi:

„Teški, lažovi, strogi, suzdržani, hladni, nema ih, nisu prisutni, materijalisti, egoisti, sebični, alkoholičari, grubi, agresivni, nasilni, stalno nervozni, ne pružaju ljubav i toplinu, egocentrični, apsolutisti, drže se po strani, bez empatije, sebični“ itd.

A kako je s mamama? Što je to što vam se nimalo ne sviđa kod mame, što kod nje nikako – ili još dublje, organski – ne podnosite? Što je to što ste još kao mali znali: „Kad narastem, nikad neću biti takav ili takva!“? Najčešći odgovori koje na to pitanje dobivam, jest da su majke:

„Kontrolorke, egoistične, stroge, posesivne, pametuju, hladne, kukavice, bijesne, nema ih, nisu prisutne, svi su joj preči sem nje same, ne misli na sebe, nepovjerljiva, emocionalno smrznuta, preosjetljiva, vidi sebe kao žrtvu, podređena, više misli o novcu nego o djeci, više misli o djeci nego o sebi, hoće sve da zna, slaba, prezauzeta, hladna, uvijek u pravu, misli da sve zna najbolje“…

To su samo neke od osobina koje vam se ne sviđaju kod vaših roditelja, neke od onih koje ne biste želeli da se ispolje u vama. Neke od njih ponekad su toliko izražene da ne samo što vam se ne sviđaju, nego ih organski ne podnosite.A kako je s mamama? Što je to što vam se nimalo ne sviđa kod mame, što kod nje nikako – ili još dublje, organski – ne podnosite? Što je to što ste još kao mali znali: „Kad narastem, nikad neću biti takav ili takva!“? Najčešći odgovori koje na to pitanje dobivam, jest da su majke:

Kad nešto organski ne podnosite, znači da ste određenu osobinu svoje majke ili oca toliko potisnuli da ona iz dubine nesvjesnog ponovo pronalazi put ka površini – tako što nalazi utočište u nekom organu: na primjer, u jetri, žuči, štitnoj žlijezdi, bubrezima, želucu itd. To s vremenom dovodi do disfunkcije i oboljevanja organa.

Kada neku osobinu ne podnosite – sve to što ne podnosite kod svog oca, na primjer – što radite s tim? Suočavate li se s tim, po načelu: „Tata, dođi da se suočim s tom temom – npr. agresije, ljutnje, bijesa ili lažljivosti, da vidim zašto si ti toliko bijesan ili zašto si lažov, što je to što uzrokuje lažova u tebi.“ Naravno da to ne činite, a i kako biste – jer to je onaj najteži, najbolniji dio… I zato pribjegavamo drugim strategijama. Na primjer, kažemo: „To nema veze sa mnom“ i umjesto da se s tom temom suočite, vi je potiskujete duboko, duboko u sebe, duboko do zaborava. Dok potpuno ne zaboravite, na primjer, očevu ljutnju i bijes, tako da potiskujete u sebi konflikte i svakodnevne situacije u kojima osjećate da su drugi prema vama nepravedni, ne izražavajuć pritom ni bijes ni ljutnju, sve dok vam jednog dana zbog toga ne oboli žuč. Ili se, na primjer, zareknete „Ja nikad neću biti takav lažov kao moj otac!“, pa učinite sve da održite sebi dano obećanje – i zaista ne budete lažov, postanete najiskrenija osoba na svijetu, ali iz vašeg nesvjesnog, duboko u vama raste crv lažova koji kao magnet privlači lažove, pa nađete partnera koji će vas lagati na svakom koraku, gdje god stigne…

Kad nešto organski ne podnosite, znači da ste određenu osobinu svoje majke ili oca toliko potisnuli da ona iz dubine nesvjesnog ponovo pronalazi put ka površini – tako što nalazi utočište u nekom organu: na primjer, u jetri, žuči, štitnoj žlijezdi, bubrezima, želucu itd. To s vremenom dovodi do disfunkcije i oboljevanja organa.

Kada neku osobinu ne podnosite – sve to što ne podnosite kod svog oca, na primjer – što radite s tim? Suočavate li se s tim, po načelu: „Tata, dođi da se suočim s tom temom – npr. agresije, ljutnje, bijesa ili lažljivosti, da vidim zašto si ti toliko bijesan ili zašto si lažov, što je to što uzrokuje lažova u tebi.“ Naravno da to ne činite, a i kako biste – jer to je onaj najteži, najbolniji dio… I zato pribjegavamo drugim strategijama. Na primjer, kažemo: „To nema veze sa mnom“ i umjesto da se s tom temom suočite, vi je potiskujete duboko, duboko u sebe, duboko do zaborava. Dok potpuno ne zaboravite, na primjer, očevu ljutnju i bijes, tako da potiskujete u sebi konflikte i svakodnevne situacije u kojima osjećate da su drugi prema vama nepravedni, ne izražavajuć pritom ni bijes ni ljutnju, sve dok vam jednog dana zbog toga ne oboli žuč. Ili se, na primjer, zareknete „Ja nikad neću biti takav lažov kao moj otac!“, pa učinite sve da održite sebi dano obećanje – i zaista ne budete lažov, postanete najiskrenija osoba na svijetu, ali iz vašeg nesvjesnog, duboko u vama raste crv lažova koji kao magnet privlači lažove, pa nađete partnera koji će vas lagati na svakom koraku, gdje god stigne…

Da ne biste stalno nalazili budale da vas vole, mnogo je jednostavnije zavoljeti sebe. Koji je to prvi korak koji moramo napraviti da bismo bili spremni za ljubav, za ljubav koja ima budućnost? Dakle, reći majci i ocu: „Volim te. Volim te upravo takvu kakva jesi, upravo takvog kakav jesi“, u stvari, reći samome sebi: „VOLIM TE (VOLIM SEBE)!“

I onda se osjećamo potpuno. Osjećamo se spremnim za slijedeći korak.

Dakle, kako zavoljeti sebe, kako izvan svih tih mrlja i ideja zavoljeti sebe? Tako što ćete pogledati svog oca, ili – ako je to za početak preteško, ili ako otac više nije živ pa vam je teško zamisliti takvu situaciju – doći na poredak ljubavi i odabrati predstavnika za oca, i pogledati ga onakvog kakav jest, sa svim tim što ga sačinjava, i onda reći ocu: „Tata, ja te volim, ja te volim takvog kakav jesi.“

Kada ste to posljednji put rekli svome ocu? Jeste li mu to ikada rekli? Kada to kažete svome ocu, istovremeno ste izrekli i ocu koji živi u vama, rekli ste i sebi. I na takav način doprinosite da sve te tamne mrlje nestanu s vas, a svom ocu vraćate sve njegovo što ste preuzeli od njega, sav taj teret koji ste tako dugo nosili na sebi, ujedno mu vraćajući i dostojanstvo da se sam nosi sa svojim bremenom. A tako – tom jednostavnom rečenicom:         „Tata, ja te volim takvog kakav jesi“     – u vama nestaje i mehanizam privlačenja upravo onoga što najviše ne podnosite. To, naravno, mora biti izrečeno iskreno, iz dubine duše.

A onda treba reći i mami: „Mama, ja te volim takvu kakva jesi.“ Na takav način zavoljet ćete sebe, a onda osjećate da ste i sami zaista voljeni, kada volite sve u sebi – i ono što vam se do maločas nije sviđalo. Tek tada u vama se pokreće nova mogućnost onoga što vi jeste.

Dokle god ste u otporu prema bilo čemu što je vezano za vašeg oca ili vašu majku, vaša podsvijest, vaše nesvjesno dovodi vas u situaciju da takav sadržaj ponavljate i on postaje sudbinski. Zašto? Jer to što je odbačeno ponavljat ćete toliko puta dok ga ne naučite integrirati. Tek kada ga integrirate, na pravom ste putu ljubavi prema sebi, spremni za pravu ljubav, tek onda privući ćete prave osobe koje su upravo tu za vas, kao što ste vi tu za njih.”