Kad se nešto završi, završilo se

Kad se nešto završi, završilo se

Mnogi od nas imaju poteškoće s ovim principom. Puštanje, gubitak nečega ili nekoga, proces žaljenja, a potom pokretanje naprijed u životu je jedan podebeo put. Ranije ili kasnije, svi ćemo se morati susresti s većim ili manjim krajem u svom životu.

Dan ima svoj kraj, a isto tako i noć; kiša kao i sunčano vrijeme imaju svoj kraj. Život se okonča, ali isto tako i bol koja nastaje kao posljedica gubitka.

Sve ima svoj početak i kraj, i iz nekog čudnog i nelogičnog razloga (iz ove ljudske prespektive) svijet je tako postavljen da funkcionira.

Duboki odnosi također imaju kraj, življenje na jednom mjestu dođe do kraja da bi otpočelo na drugom. Bit je u tajmingu.

Kad se završi, vrijeme mu je da se završi. Ni ranije, ni kasnije.

Neki od vas se mogu zapitati: “Čekaj malo, ako prihvatim sve ove stvari to znači da odustajem, da se predajem i da ništa neću ni promijeniti. Ako sam depresivan, anksiozna, itd. prihvaćanjem ovih stanja ću samo više potonuti i to će biti kraj mene “.

Pa ne baš. Govoreći iz vlastitog iskustva, bit života i nije da budemo sve vrijeme sretni, niti tužni, niti u borbi koju treba izvojevati. Život je život. Načinjen je od svih iskustava koje proživimo, od svih ljudi koje sretnemo i koje izgubimo, načinjen je od suza i od smijeha. Ono što je bitno je zapravo svjesno prolaziti kroz život i živjeti ga u potpunosti.